24. siječnja obilježava se Međunarodni dan obrazovanja. To je, svakako, dobar povod za nekoliko redaka o važnosti obrazovanja kao temelja osobnog razvoja, društvene otpornosti i održivog napretka.

U vremenu kada se zanimanja mijenjaju brže nego školski programi, obrazovanje postaje ključ osobnog razvoja, ali i jedno od najvećih društvenih pitanja.

Obrazovanje se često spominje kao temelj uspjeha, no u praksi ga mnogi i dalje doživljavaju kao obavezu koju treba “odraditi”. Ipak, stručnjaci, nastavnici i roditelji sve češće upozoravaju na isto: današnji svijet traži više od dobrih ocjena. Traži prilagodljivost, kritičko mišljenje i sposobnost učenja kroz cijeli život.

Jer, kako izgleda budućnost za pet godina? A kako će izgledati za 60, kada u mirovinu budu odlazila djeca koja danas tek kreću u školu? Nitko ne zna. Upravo zato obrazovanje više nije samo priprema za posao, nego priprema za nepredvidivost života.

Svijet se promijenio – a škola?

U posljednjih dvadesetak godina ubrzani razvoj tehnologije promijenio je gotovo sve: način rada, komunikaciju, informiranje, ali i tržište rada. Nestaju neka tradicionalna zanimanja, dok se istovremeno pojavljuju nova – ona koja prije deset godina nisu ni postojala.

S tim promjenama raste i potreba za novim vještinama: digitalnom pismenošću, timskim radom, snalažljivošću, kreativnošću, ali i sposobnošću da osoba stalno nadograđuje znanje.

U praksi to znači jedno: diploma više nije kraj obrazovanja, nego tek početak.

Sve više ljudi tijekom života mijenja posao, prekvalificira se ili dodatno educira, jer iako znanje ne zastarijeva, potreba za nadogradnjom vještina prisutna je više nego ikada. No istovremeno, obrazovni sustav često ostaje zarobljen u starim okvirima – u programu, metodama i ocjenjivanju koji ne prate stvarne potrebe društva.

Obrazovanje nije isto što i obrazovni sustav

Važno je razlikovati obrazovanje kao cjeloživotni proces od obrazovnog sustava kao formalne strukture.

Obrazovni sustav se temelji na ideji akademske izvrsnosti, ali problem nastaje kada “izvrsnost” postane jedini kriterij vrijednosti. U takvom okruženju škola lako postaje mjesto pritiska, uspoređivanja i straha od pogreške.

Paradoks je jednostavan: da učenici sve znaju, da mi sve znamo, škola im/nam ne bi trebala. Škola postoji upravo zato da se uči, a učenje bez pogreške ne postoji.

Obrazovni sustav, što nikako nije isto što i obrazovanje, na svoj formalni način nas tjera naprijed, dalje, bez osvrtanja. No, konstatacija prof. emeritusa Ćimića da „ .. ako idemo samo i stalno naprijed, možemo i jamu upasti.“ , ta sadržajno velika i jaka rečenica ( primjenimo li je na kontekst obrazovanja)  govori  mnogo o važnosti „širokokutnog“ gledanja na život, važnosti svestranosti i ukazuje na  široki panoramski pogled koje nam daje obrazovanje bez obzira na dob.

Što je zapravo obrazovanje? Putovanje koje traje cijeli život

Obrazovanje je puno više od učenja iz knjige, ono suštinski nadilazi svoju formu. To je putovanje koje je specifično za svakog od nas. Na tom putu otkrivamo sebe, tko smo, što smo, što želimo, što možemo, od čega smo i za što stvoreni. To je ključ kojim otključavamo svoje potencijale, bez kojeg bi naši talenti ostali neotkriveni, ideje neostvarene, a mogućnosti zarobljene. Poznata je Einseinova izreka kako obrazovanje nije učenje činjenica nego obučavanje uma da misli.

Tako razvijenim kritičkim stavom prepoznajemo prilike i tražimo rješenja, doprinosimo boljitku društva u cjelini. Da, pritom i griješimo, ali to je u redu. Greška je dobra, greška je poželjna, neizostavan je dio svakog dobrog i uspješnog procesa učenja.  Iz grešaka se zapravo uči. Mi se samo trebamo usuditi napraviti ih.

Kritičko mišljenje: vještina koja štiti od manipulacije

U doba društvenih mreža i brzih vijesti, kritičko mišljenje postaje jedna od najvažnijih kompetencija. Osoba koja zna promišljati neće lako nasjesti na dezinformacije, površne zaključke ili nametnuta mišljenja.

Obrazovanje bi zato trebalo razvijati sposobnost da mladi ljudi postavljaju pitanja, argumentirano raspravljaju, razlikuju činjenice od mišljenja.To su važne kompetencije za društvo u kojem želimo odgovorne građane, a ne pasivne promatrače.

Škola su ljudi, ne zidovi

Škola nije samo prostor, nego i vrijeme. Nisu to samo zidovi, nego ljudi. Vrlo često, važniji od formalnog gradiva postaju odnosi: podrška nastavnika, osjećaj pripadnosti, razumijevanje i emocije koje prate proces učenja.

Kad učenik osjeti da ga se vidi i čuje, postaje motiviraniji. Kad osjeti sigurnost, lakše uči.  Kad ima osjećaj vrijednosti, lakše gradi samopouzdanje.

Upravo zato škola nije samo mjesto obrazovanja, nego mjesto odrastanja.

Obrazovanje kao najmoćniji alat društva

Obrazovanje zaista nije važno samo za pojedinca, nego i za društvo u cjelini.  Razvijenim kritičkim stavom lakše pronalazimo rješenja, prepoznajemo prilike i doprinosimo zajednici.  Mijenjamo karijere, ali i način razmišljanja. Mijenjamo društvo – ne nužno velikim riječima, nego konkretnim djelima.

U vremenu brzih promjena obrazovanje više nije luksuz, nego potreba. Ono nije samo sustav ocjena i ispita, nego proces osobnog razvoja koji traje cijeli život. Želimo li društvo koje napreduje, obrazovanje mora postati prostor u kojem se uči misliti i, možda je najvažnije od svega, mora ponovno postati mjesto gdje je pogreška dio puta, a ne razlog za neugodu.

Nelson Mandela je obrazovanje nazvao “najmoćnijim oružjem koje možemo koristiti da mijenjamo svijet”.

Mijenjajmo ga.

Nabolje.

foto montaža pozitivno.hr i Ai