Danas, dok se sivi dim nadvija nad razorenim horizontima Donbasa i Harkiva, obilježavamo četiri godine od jutra koje je zauvijek promijenilo Europu. 24. veljače 2022. nije bio početak, već brutalna kulminacija imperijalne patologije koja je svoje korijene pustila još 2014. godine aneksijom Krima. Bio je to nastavak agresivne politike Vladimira Putina, ekspanzionistički pohod koji je suverenu zemlju pretvorio u klaonicu 21. stoljeća. Danas, s distance od četiri godine, moramo postaviti bolno pitanje: kako smo dopustili rat koji se nikada nije smio dogoditi?

Milijuni izgubljenih života

Brojke su postale apstraktne u svojoj strahoti, ali njihova težina pritišće budućnost cijelog kontinenta. Prema procjenama neovisnih promatrača, broj poginulih vojnika s obje strane prešao je stravičnu granicu od po milijun ljudi. Ako tome pribrojimo civilne žrtve, suočavamo se s demografskom katastrofom bez presedana od 1945. godine. Broj ranjenih i trajno osakaćenih penje se na preko tri milijuna sa svake strane.

Gospodarske štete mjere se u stotinama milijardi eura. Civilna infrastruktura — elektrane, bolnice, škole — sustavno je pretvarana u prah. Ukrajina je danas zemlja kratera i hrđe, ali i zemlja duboke unutarnje korozije, gdje se ratno herojstvo bori s avetima sistemske korupcije koja nagriza same temelje države.

Američki uzmak i europsko buđenje

Geopolitička slika danas je porazna. Svjedočimo onome što mnogi u Parizu i Bruxellesu nazivaju američkim kukavičlukom. Washington, pod palicom Donalda Trumpa, praktički je zatvorio pipe. Od njegova povratka na vlast, Ukrajina nije primila niti centa u oružju ili izravnoj novčanoj pomoći. Amerika sada, s cinične udaljenosti, pokušava nametnuti mir koji to nije  mir, koji od Ukrajine zahtijeva kapitulaciju i odricanje od vlastitog teritorija u korist agresora.

Europa se, nakon sedamdeset godina lagodnog sna pod američkim kišobranom, napokon budi. Francuska, predvođena Elizejskom palačom, postaje najglasniji zagovornik otpora. Pariz više ne skriva da su francuski interesi u Africi izravno ugroženi ruskim hibridnim djelovanjem, te se sve češće, bez ustručavanja, spominje slanje trupa na ukrajinsko tlo. London, s druge strane, i dalje gleda na Ukrajinu kao na svoju interesnu zonu, potpirujući sukob koji je, prema nekim izvorima, mogao biti zaustavljen još u prva tri mjeseca rata. Povijest će suditi jesu li britanska uvjeravanja tada bila čin hrabrosti ili strateška pogreška koja je koštala milijun života, samo da bi se danas došlo do istog, možda i gorega primirja koje je tada bilo na stolu.

Sankcije kao tupa oštrica

Dok svijet ostaje duboko podijeljen, ruska ratna mašinerija ne staje. Sankcije, pompozno najavljivane kao sredstvo sloma Kremlja, promašile su cilj. Ruska nafta teče kroz Gruziju i treće zemlje prema Indiji i Kini. Ta gospodarstva u razvoju imaju nezasitan apetit koji guta više nego što Rusija može isporučiti, čineći zapadne ekonomske barijere gotovo beznačajnima.

 Sudbina u magli

Što čeka Ukrajinu? Teško je procijeniti. Zemlja je razorena, njezina mladost pokopana, a njezina politička scena prožeta korupcijom koju rat nije iskorijenio. Europa pokreće svoju ratnu mašineriju i zagrijava se za rat sa Rusijom,, ali pitanje je dolazi li to prekasno. Ovaj sukob, koji je počeo kao krik za slobodom, pretvorio se u mračni laboratorij geopolitičkih interesa u kojem je običan čovjek samo statistika. Rat koji se nije smio dogoditi nastavlja svoj krvavi marš, a kraj mu se ne vidi, jer su diplomaciju zamijenili interesi onih koji rat ne vode u svojim dvorištima.

foto Youtobe: TERRA Ops