Foto: čitatelji

"Šef je tako odlučio." Te četiri riječi, izgovorene polušapatom od strane službenice na jednom od graničnih prijelaza, sažimaju svu apsurdnost i bešćutnost trenutne situacije na granici Hrvatske i BiH. Dok se kilometarske kolone protežu vrelim asfaltom ili hladnim zimskim jutrima, iza zatvorenih prozora automobila odvija se drama o kojoj službeni izvještaji šute.

Sendvič kao kazneno djelo

Problem nije samo u sporosti. Problem je u sustavnom strahu. Putnici koji izlaze iz BiH ili u nju ulaze suočeni su s rigoroznim pravilima o unosu hrane koja graniče s apsurdom. Roditelji, u strahu od drakonskih kazni za "sendvič viška", ne usuđuju se nositi hranu za djecu.

Kada se na to doda "sustav koji sporo skenira" i odbijanje otvaranja dodatnih traka usprkos kilometarskim kolonama, dobivamo opasnu jednadžbu. Prije dva tjedna, kolona od šest kilometara postala je čistilište za radnike s urednim dozvolama i obitelji s malom djecom. Bez pristupa toaletu, bez hrane i bez jasne informacije kada će agonija završiti, putnici su prepušteni samovolji pojedinaca i tromosti softvera.

"Kopile" u predvorju Europe

Miljenko Jergović je jednom primijetio kako se Europa prema Bosni i Hercegovini odnosi kao prema "kopiletu". Gledajući prizore s prijelaza poput Cetigrada, teško je oteti se dojmu da u toj metafori ima previše istine. Ako je sloboda kretanja jedan od stupnjeva na kojima počiva moderna Europa, zašto ona prestaje važiti čim se kotači automobila usmjere prema jugu?

Pitanja koja se nameću su jasna, ali odgovori izostaju:

• Zašto se u trenucima najvećeg opterećenja ne otvaraju dodatne trake?

• Je li spori sustav skeniranja dokumenata stvarni tehnički problem ili namjerna opstrukcija protoka?

• Gdje prestaje sigurnosna provjera, a počinje kršenje osnovnih ljudskih prava i dostojanstva?

Cijena "sigurnog Schengena"

Skeniranje dokumenata postalo je ritual koji traje predugo, dok se radnici koji svojim trudom grade tu istu Europu tretiraju kao sumnjivci. Ironija je potpuna: ljudi s valjanim radnim dozvolama, oni koji su formalno pozvani da doprinesu gospodarstvu EU, na ulazu u tu istu Uniju bivaju poniženi višesatnim čekanjem.

Je li ovo uistinu "dobrodošlica" koju Hrvatska i EU žele poslati svojim susjedima? Svaki sat proveden u toj koloni, svako dijete koje plače jer je gladno zbog straha roditelja od carinske kazne, i svaki zatvoreni šalter dok su kolone nepregledne, izravna su pljuska deklarativnoj humanosti kojom se Europa ponosi.

Netko mora preuzeti odgovornost. Ministarstva, uprave granične policije i carinske službe više se ne mogu sklanjati iza "tehničkih poteškoća". Jer, dok god je "šef koji je tako odlučio" iznad ljudskog dostojanstva i zdravog razuma, granica neće biti zid koji nas čuva, već zid koji nas sramoti.