Foto Pozitivno.hr

Vukovar, zapamti, ne zaboravi..

Hrvatska nikada nije upoznata s pravim razmjerima tragedije koja je
zadesila branitelje i sve građane Vukovara, one koji su nedvojbeno
pokazali da je za njih samo Hrvatska njihova domovina. Jer nažalost,
Vukovar nisu samo zločini na Ovčari.
Konačni raspad obrane počeo je 16. studenog u večernjim satima kada
je dio zapovjedništva obrane grada napustio Vukovar. Dan poslije još
uvijek veliki broj branitelja uviđa da je prepušten sam sebi i polako
prestaje organizirani otpor i počinju zločini.
No nisu svi zapovjednici napustili svoje kvartove, branitelje i narod.
Zapovjednici Mitnice dogovaraju predaju Mitnice 18. studenog popodne
da bi spasili 5000 civila koji su se nalazili po podrumima i skloništima, a
183 branitelja predaje oružje i preuzima rizik vjerovanja u obećanja da će
biti evakuirani u srbijanske logore. To su one slike boli, suza i odlaganja
oružja koje smo opetovano gledali svih ovih godina.
19. studenog sve zlo koje je ušlo u grad sručilo se na Vukovarsku
bolnicu. U njoj su bili i Jean-Michael Nicolier, Siniša Glavašević i stotine
ranjenika, od kojih je njih 264 prevezeno autobusima u vojarnu pa na
Ovčaru, zvjerski premlaćeno i likvidirano. Dvije stotine ih je pronađeno u
zajedničkoj masovnoj grobnici, a za više od šezdesetoro iz šestog
autobusa još se uvijek traga.
19. studenog popodne predaju nastoje dogovoriti i zapovjednici Borovo
Naselja. No nema niti tu Ženevske konvencije, zaštite od strane
međunarodnog Crvenog križa. U Borovo Commerce u kojem je bilo
smješteno više od 700 civila i ranjenih hrvatskih branitelja, ulaze četnici i
JNA, a rezultat toga je činjenica da je samo toga dana ubijena 51 osoba,
a 115 ih je odvedeno, nestalo, likvidirano, bačeno u Dunav ili negdje
zakopano.
Procjena je da je u zadnjim danima pred konačan pad grada, u proboju
kroz blatna i hladna slavonska polja, grad pokušalo napustiti više od
dvije tisuće ljudi. Branitelja koji su pokušavali spasiti sebe, građana koji

su pokušavali spasiti svoje obitelji, žene, djecu, starije.. Neki su završili
kao Žarko Manjkas Crvenkapa gubeći život u minskim poljima u štafeti
smrti, a neki kao Ivica Jurčan, dvanaest dana teško ranjen, gladan,
promrznut, žedan u poljima kukuruza..
U isto vrijeme, diljem grada vrše se masovne likvidacije hrvatskih
građana i branitelja, batinanja, strijeljana, pojedinačne likvidacije,
masovna klanja po dvorištima… Nakon mirne reintegracije, na Novom
groblju u Vukovaru, zatečena je masovna grobnica s tijelima 938 ubijenih
i poginulih. Dio je sigurno onih koje pod stalnom vatrom nije bio moguće
sahraniti, no velik dio je i onih koji su svoj kraj dočekali u masovnim
likvidacijama.
Neki su preživjeli, jer su ih prijatelji i susjedi izvukli iz redova smrti, još
više ih je zbog nekih drugih „prijatelja“ u redovima smrti i završilo.

Vukovar naš ponos i naša rana..

Možemo zbrajati i prebrajati.. ali ovakvu koncentraciju zla u kojem nije
bilo razlike između muškaraca i žena, trudnica i djece, zla koje je donijelo
toliko smrti, to nije nigdje viđeno. A tih dana istu je sudbino doživjelo
Saborsko, Škabrnja... I nikada im se nećemo moći dovoljno odužiti.
I zato već danas mogu zamisliti i buduću Vukovarsku kolonu sjećanja
2091. godine.